Povodom tri aktuelna jubileja u vezi sa znamenitim Budvaninom, Visarionom Ljubišom (1823 – 1884), sinoć je na Trgu između crkava u budvanskom Starom gradu, u okviru osmog Festivala „Ćirilicom“ predstavljena prva monografija o životu i radu ovog arhijereja o kojoj su govorili mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije i autor i upravnik arhiva Mitropolije, monah dr Pavle Kondić.
Izdavači monografije „Mitropolit Visarion Ljubiša“ su Mitropolija crnogorsko-primorska i Eparhija budimljansko nikšićka, a publikacija je objavljena povodom 200 godina od Ljubišinog rođenja, 140 godina od upokojenja i 160 godina od početka rada Bogoslovije na Cetinju čiji je predavač i rektor Ljubiša bio.
Jedan zaista svijetli lik naše crkvene istorije, svijetla ličnost i bogata biografija, riječi su kojima je svoju besjedu započeo mitropolit Joanikije.
„Međutim, život ispunjen velikim trudom, velikim djelima, velikim uspjesima. Istovremeno, mitropolit Visarion, još prije nego što je postao mitropolit, bio je učesnik i velikih, epohalnih događaja u istoriji Crne Gore, ali i istovemeno u istoriji srpskog naroda. Vrlo je bogata i interesantna njegova biografija do prelaska u Crnu Goru. Školovao se, bio je izuzetno talentovan za nauku. Završavao je škole sa najboljim ocjenama, ali očigledno da je od najranije svoje mladosti bio opredijeljen za službu Bogu. I Bog ga je izabrao za tu službu, ali, vidi se, i njegova žarka želja. S obzirom na to koliko je iskušenja i promjena, sigurno i dosta lomova, o kojima je nešto zapisano a više toga nije, da nije bilo i jedno i drugo, izabranje od Boga ali i njegova želja i ljubav sa služi i da se žrtvuje za svoju crkvu, vjeru, svetinje i narod, do kraja ne bi mogao sve to izdržati tako časno, čestito, uzvišeno i u svemu ostaviti izuzetno dobar primjer“, kazao je mitropolit Joanikije.
Mitropolit je naglasio da je njegova služba prije nego što je prešao u Mitropoliju crnogorsko-primorsku bila jako dobra priprema.
„Lijepo se obrazovao, pokazao se kao dobar sveštenoslužitelj i pastir, Božiji poslanik, sjajan vjeroučitelj. I sve što je nekako mogao pokupiti sa srpskog primorja, iz manastira i naših svetinja, tu ljepotu, kulturu, duhovnost, predanje i istoriju, on je to kasnije uložio u svoju buduću službu, prvo kao iguman manastira Morače, kasnije kao nastavnik i rektor Cetinjske bogoslovije. To je bio izuzetno važan period u njegovom životu, ali i u istoriji Crne Gore i crnogorske prosvete. Bogoslovija koju je kralj Nikola konačno 1868. dobro utemeljio, iako je ona i ranije počela, ne bi mogla bez takvih ličnosti kao što je bio Milan Kostić, protojerej rodom iz Banata, a kasnije i Visarion. I ta škola je dala izuzetno velike plodove, iako je, nažalost, taj prvi period njenog višegodišnjeg rada trajao do Veljeg rata“, dodao je mitropolit.
On je posebno ukazao na Ljubišinu požrtvovanost za narod i vojsku kao duhovnika tokom Veljeg rata, njegove nadahnjujuće besjede, pomaganje izbjeglicama i učešće u bitci na Vučjem dolu, nakon čega dolazi izbor za episkopa zahumsko-raškog 1878. godine.
Međutim, kako je mitropolit kazao, Visariona su čekale nove dužnost.
„Već je bio ostario i obolio mitropolit Ilarion Roganović i ozbiljno se razmišljalo na cetinjskom dvoru i u crkvenim krugovima ko će biti novi mitropolit. I nije bilo dostojnije ličnosti, niti je bilo ikakve dileme. Jedino su malo razmišljali šta će biti jer je on dosta lošega zdravlja, ali je njemu pripala ta čast da bude novi mitropolit crnogorski i brdski. Ranije je, naravno, postigao velike zasluge. Bio je ministar prosvjete, i o tome treba posebno govoriti. Mnogo je učinio za Crnu Goru i na prosvjetnom, i na duhovnom i na svakom drugom planu. I kasnije je bio nagrađen sa tim izborom za mitropolita crnogorskog“, istakao je mitropolit Joanikije, ukazavši da je končina Visariona Ljubiše stavila pečat na cio njegov jevanđelski podvig.
Autor monografije „Mitropolit Visarion Ljubiša“, monah dr Pavle Kondić istakao je da je Visarion 140 godina čekao jednu ovakvu knjigu, prosopografiju u kojoj možemo da sagledavamo njegovu ličnost kao mikrokosmos.
„Upravo znači da gledamo, radimo i sagledavamo ličnost kao bogosazdanu neponovljivu ikonu u hrišćanskoj vaseljeni kakav je bio Visarion, a kakvi ste, napokon, i svi vi koji ste ovdje sada sabrani oko lika i imena mitropolita Visariona, uz našeg sadašnjeg mitropolita Joanikija. I da gledamo i da prepoznajemo koji su to darovi i šta je on uzvratio Bogu dar na dar koji je dobio, tamo po onim jevanđelskim riječima i slovima Hristovim zapisanim da svakome od nas Bog dade po neki dar“, kazao je Kondić.
Kondić je podsjetio na bogatu izdavačku djelatnost proisteklu iz Arhiva Mitropolije crnogorsko-primorske.
„Teško ko može i sabrati koliko je naša Svetigora u prethodnih 30 godina štampala monografija. I na tom tragu i na tom temelju punim plućima i naš mitropolit Joanikije nastavlja i sa njegovim blagoslovom ugledala je svjetlo dana i ova monografija o mitropolitu Visarionu“, naveo je on.
Programom posvećenim mitropolitu Visarionu Ljubiši nastavljen je ciklus tematskih večeri ovogodišnjeg Festivala „Ćirilicom“ o znamenitim ličnostima budvanske kulture i budvanskom kulturnom nasljeđu.

Na osmom Festivalu „Ćirilicom“ sinoć je na Trgu između crkava u budvanskom Starom gradu upriličena ceremonija dodjele Povelje „Sveti Stefan Štiljanović“ akademiku Zlati Bojović.
Odluku da nagrada Festivala „Ćirlicom“ bude dodijeljena profesorki Bojović jednoglasno je donio žiri u sastavu: predsjednik Udruženja izdavača i knjižara Crne Gore, Radomir Uljarević, direktorica Narodne biblioteke Budve, Mila Baljević i književnik i književni kritičar Želidrag Nikčević. Gospođi Bojović festivalsku nagradu uručila je direktorica Baljević.
U svom obrazloženju predsjednik žirija Radomir Uljarević istakao je sljedeće:
„Žiri je jednoglasno usvojio predlog da se ove godine nagrada dodijeli akademiku, gospođi Zlati Bojović za višedecenijski predani rad na istraživanju dubrovačke književnosti, i upotrebe ćirilice u Dubrovniku i Dalmaciji tokom srednjeg vijeka i za veliki trud da se sačuva ćirilično pismo kao naše kulturno-istorijsko i identitetsko obilježje. A Festival „Ćirilicom“ je naš skromni doprinos očuvanju ćiriličnog pisma. Bilo bi dovoljno navesti samo bibliografiju gospođe Zlate Bojović, pa da imamo obrazloženje zašto baš njoj dodjeljujemo Nagradu „Sveti Stefan Štiljanović“. Iz te opsežne biografije mi ćemo ukazati samo na dio koji predstavlja krunu rada nepotkupljivog naučnika, jednog od najvažnijih u srpskom narodu ne samo u našem vremenu. Zlata Bojović zlatnim slovima ispisuje istoriju dubrovačke književnosti koja nastaje tokom srednjeg vijeka i koja se na najbolji način i u najvećoj mjeri ostvaruje u renesansi i baroku, a nestaje krajem epohe prosvetiteljstva nestankom viševjekovne Dubrovačke republike. Život dubrovačke poezije započinje ćiriličnim stihovima početkom 15, a dubrovačka književnost prestaje da postoji početkom 19. vijeka. Kako je dubrovačka književnost bila epohalna, tako je gospođa Bojović, tako delikatno, sa izuzetnom pažnjom, sa suptilnošću svojstvenom samo odabranim posvećenicima, učinila epohalni napor da nam tu književnost približi i da time nas učini učesnicima i svjedocima sopstvene kulturne istorije“, kazao je, pored ostalog, Uljarević.
Akademik Zlata Bojović zahvalila je organizatorima Festivala „Ćirilicom“ na Nagradi.
„Čast mi je što sam uvrštena među one koji već osmu godinu, s ponosom mogu da iskažu radost kao nosioci Povelje znamenitog imena Svetog Stefana Štiljanovića, koji je povezao Srbe, od Paštrovića do Slavonije i Srema, u možda najopasnijem vremenu da se Srbi ne pogube, u vjeri, u naciji, u identitetu poslije posljednjeg despota Brankovića. Od tada, naš narod je stalno na oprezu, u strepnji ne samo od osvajanja, osvajači dođu i prođu, nego u strepnji za sopstvenu naciju, u značenju Crnjanskovog naciona, za vjeru, za opstanak, za tradiciju koja mu je često jedini čvrsti stub. Kada su zasnivači Festivala „Ćirilicom“ osnivali program sigurna sam da su njihovi idejni i stvarni pokretači bili podstaknuti ovim davnim strepnjama koje nikada nisu prestajale, samo su se u nekim vremenima povlačile u pozadinu. Sigurna sam da su oni bili podstaknuti iskonskom snažnom željom da se očuvamo, da otvorimo put svojim vrlinama, da opstanemo, da ne zaboravimo da smo vlasnici najsavremenijeg i najjednostavnijeg pisma u svijetu. Da znanjem, istraživanjem i stvaranjem premostimo praznine i tamna vremena istorije, da neprestano tu istinu o nama do koje dođemo govorimo i predajemo je očišćenu i nesumnjivu budućnosti“, istakla je Bojović.